Piše Igor Pesocki
Rezultati najveće „teorije zavjere“ od kada postoji čovječanstvo, nalaze se upravo ovdje ispred vašeg nosa. Pored ove „teorije zavjere“, možete slobodno zaboraviti na sve ostale svjetske teorije zavjere, koje su nastale na ovaj ili onaj način. Ovom „teorijom zavjere“ su obuhvaćene milijarde ljudi na našoj planeti. Ova „teorija zavjere“ je toliko velika, da nju zbog njezine veličine većina ljudi na planeti uopšte ne primjećuje niti razmišlja o njoj.
Radi se o jednom jednostavnom pitanju, na koje vjerovatno nikada nećete dobiti istinit odgovor, a koje glasi:
Kako je nastala i ko je tvorac tehnologije, kojom se danas proizvode savremeni mikroprocesori?
Za preko 99% ljudi na našoj planeti, ovo pitanje nema apsolutno nikakvog značaja. Danas skoro svi uzimaju u ruke razne smartfone, tablete, lap-topove, prave selfije i preko tih uređaja čavrljaju u nedogled, a nemaju blagog pojma šta se zapravo nalazi u tim plastičnim kutijama i kojeg je to porijekla. To pitanje bi moglo zaintrigirati samo ljude koji se bave određenim tehničkim naukama, a posebno ljude koji su se nekada bavili onom prvobitnom elektronikom. U internetu možete naići na more raznih informacija koje objašnjavaju principe rada i karakteristike raznih mikroprocesora, a ponegdje se mogu naći i podaci o njihovoj unutrašnjoj konfiguraciji, koja je navodno urađena nekakvim specijalnim foto-postupkom.
Međutim o nastanku samih uređaja kojima se proizvode mikroprocesori, ne samo da ne postoji nekakva literatura, već ne postoji niti jedan jedini trag!!!
Mikroprocesori se smatraju danas najsavršenijim serijskim tehničkim proizvodima ikada napravljenim na Zemlji. Koliko onda tek treba biti savršena mašina (ili šta već) koja proizvodi te mikroprocesore, a o tehnologiji za proizvodnju tih mašina da i ne govorimo.
Pokušati ću laicima nekako da približim ovu temu, bez pisanja o karakteristikama, vrstama, namjenama tranzistora i slično. Starije generacije se vjerovatno sjećaju malih baterijskih tranzistorskih prijemnika, kojima su prije 30-40 godina preko srednje-valnih frekvencija pratili vijesti, razne prenose utakmica i važnih događaja, slušali muziku... Ti prijemnici su iznutra bili sastavljeni od 5 ili 6 tranzistora (elementi sa tri nožice lijevo u ruci), u spoju sa još 15-20 drugih elemenata, otpornika, dioda, induktivnih i kapacitivnih komponenti.
Starije generacije se također možda sjećaju, da im je majstor nekada prilikom popravke televizora ili radio-aparata rekao, kako im je izgorio neki tranzistor. Drugim riječima, jedan neispravan ili loše spojen tranzistor uzrokovao je djelomično ili potpuno otkazivanje uređaja u kojem je bio ugrađen.
Ubrzo nakon pojave prvih tranzistorskih uređaja, komercijalno su se pojavila i prva jednostavna integrisana kola, sastavljena od više tranzistora, koji su bili spojeni u neki odgovarajući elektronski sklop, najčešće u operacioni pojačivač. Bez obzira što su prva integrisana kola bila jednostavna, za ono vrijeme to je svakako bila tehnološka revolucija na polju elektronike.
Na ovoj slici vidimo mikroprocesor proizvod firme „Intel“ model E5-2699 v3, puštenog u komercijalnu upotrebu 2014. godine. U njegovom kučištu veličine 52,5 x 51 mm nalazi se integrisano uz pomoć 22 nm tehnologije (pazite sad ovo)
5,57 milijardi tranzistora!?! (5.570.000.000)
Da bi uopšte shvatili o kakvom broju je riječ, zamislite da brojite od jedan do „samo“ jedne milijarde, izgovarajući na glas svaki broj pojedinačno. Kada bi samo to radili, trebalo bi vam dva života da završite taj „posao“.
Ovdje se ne radi o nekakvoj nasumičnoj nano-kreaciji, već svaki tranzistor mora biti u odgovarajućem elektronskom spoju naspram ostalih nekoliko milijardi tranzistora (i ostalih pasivnih elemenata), inače može doći do problema u radu jednog dijela ili čak čitavog procesora. U teoriji je donekle moguće objasniti toliki broj tranzistora u tako malom prostoru, kao i međusobnu električnu povezanost u savršenoj perfekciji. Ali kako to izvesti u praksi?
prvi funkcionalan tranzistor kojega su 1947. napravili John Bardeen, Walter Houser Brattain i William Bradford Shockley,
Gordon Moore |
A onda odjednom, ne samo što su se počeli proizvoditi vrlo pouzdani tranzistori, već su se počela proizvoditi i integrisana kola. I to ne bilo kako, već prema predviđanjima Gordona Mura (Gordon Moore), jednog od osnivača „Intel“ korporacije - gustoća tranzistora i njihova brzina u procesorskom integrisanom kolu trebali bi da se udvostručuju približno svakih 18 mjeseci („Murov zakon“ iz 1965.godine !).
Ko je zapravo (ili možda što je) Gordon Mur, koji je postavio ovako bizarno višedecenijsko proročanstvo na polju elektronike? Na osnovu kojih parametara i saznanja je odredio ta predviđanja? Do koje granice će se smanjivati tranzistori, ako uzmemo u obzir da se danas već vrše ispitivanja tranzistora napravljenih od samo jednog atoma fosfora (veličina oko 100 pm - 1 pikometar je milijarditi dio milimetra)?
Drugim riječima, tehnologija kojom je napravljen mikroprocesor „E5-2699 v3“ praktično postoji već odavno, a na Zemlji je počela da se koristi prije možda šezdesetak godina !!!
Period od 50-60 godina zapravo je bio potreban, da primitivan ljudski mozak shvati barem djelomično kako funkcioniše ta tehnologija i da se stvori neophodna infrastruktura za korištenje produkata te tehnologije (razni zemaljski i svemirski repetitori za telefoniju, prenošenje medijskih signala, interneta, GPS-a i sl. zatim savremena transportna sredstva, kućanski aparati, razna medicinska oprema i gomila drugih uređaja iz raznih oblasti, koji su prilagođeni procesorskoj regulaciji i upravljanju).
Znači jedini logičan odgovor na početno gornje pitanje bio bi: Ta tehnologija nije proizvod čovjeka, ili barem ne čovjeka iz ovoga vremena. Ne postoji drugo racionalno objašnjenje !!!
____________________________________________________________________________________________________
Ko su neki od aktera najveće teorije zavjere svih vremena?
Iz određenih znanstvenih krugova može se čuti tvrdnja, kako su podaci o toj tehnologiji strogo čuvana tajna, zbog toga da kojim slučajem „teroristi“ ne bi došli do te tehnologije i uz pomoć nje uništili cijelu planetu !?
Dio o teroristima spada u priče za malu djecu ili eventualno može biti korišten kao dobar scenario za holivudske blockbustere tipa „Nemoguća misija“, ali konstatacija kako bi se sa tom tehnologijom mogla uništiti cijela planeta izgleda prilično realna. Ipak, ta tehnologija svakako nije tako jednostavna, da bi se mogla koristiti u nečijoj privatnoj garaži ili u kućnoj radionici.
I sada dolazimo do slijedeće faze ove „teorije zavjere“, a ona se očitava u slijedećem pitanju:
Kako je moguće decenijama u potpunosti sačuvati tajnu te tehnologije od javnosti, dok sa druge strane već i srednje razvijene zemlje uveliko raspolažu i koriste se tom tehnologijom, kod proizvodnje raznih tehničkih uređaja za masovnu upotrebu?
Neko će možda primjetiti, kako i tajna procesa proizvodnje nuklearnog naoružanja postoji decenijama, pa ipak nije dostupna široj javnosti. Bez obzira što obje teme duboko zalaze u manipulisanje atomima i molekulama, ipak tu postoji ogromna razlika. Dok je nuklearnom naoružanju i nuklearnim elektranama pristup strogo ograničen samo odabranim osobama, produkti tehnologije kojom se stvaraju mikroprocesori prisutni su bukvalno u svakom segmentu naših života, sa tendencijom da polako počinju u potpunosti kontrolisati naše živote.
Pri tome ne mislim samo na pojave kao što su masovna upotreba raznih smartfona i ostalih računarskih uređaja, procesorsku regulaciju u prevoznim sredstvima ili npr. čipove ugrađene u našim osobnim dokumentima, već i na proučavanje i manipulisanje sa DNK živih bića ili na neke napredne operativne metode u medicini. Proučavanje DNK je svakako jedan od produkata te iste takozvane „nano-tehnologije“, kojom se proizvode i današnji mikroprocesori. Zbog svega navedenog, čovječanstvo bi ipak trebalo biti upoznato o porijeklu te tehnologije, barem u nekakvim grubim crtama !
Ali kad smo već stigli do ovdje, hajde da malo pustimo mašti na volju i pokušamo odgovoriti na gornje pitanje, stvarajući pri tome novu „podteoriju zavjere“.
Kako stvari stoje, mi realno nikada nećemo saznati, kolike su stvarne mogućnosti te „kvantne“ tehnologije, koju je osmislila i proizvela nekakva ultra-napredna inteligencija.
Da zamislimo npr. onako na „zemaljski način“ nekakvu tvornicu, u kojoj se prave mašine ili šta već, za proizvodnju savremenih mikroprocesora. Pretpostavljam da bi u tim pogonima, ili barem onim ključnim dijelovima pogona, trebala upravljati upravo ta ultra-napredna inteligencija. U nekoj fazi proizvodnje ipak mora doći do kontakta između te ultra-napredne inteligencije i običnog čovjeka. Ali kako sto-postotno eliminisati ljudske karakteristike kao što su potkupljivost, pohlepa, znatiželja, nagon za isticanjem i dominacijom, a u krajnjem slučaju zlobu i pakost. Svaka od tih karakteristika mogla bi opasno ugroziti tajnovitost onoga, što je decenijama strogo čuvano od pogleda i razuma ljudske populacije.
Možemo jedino pretpostaviti da onaj ko je osmislio tako naprednu tehnologiju, može jednostavno napraviti nekakve androide u ljudskom obliku, koji bi imitirali čovjeka u savršenoj perfekciji u svakom pogledu.
Možda ta ultra-napredna inteligencija može kod običnih ljudi jednostavno „programirati“ mozak poput nekakvog servera, tako da automatski brišu iz svoje memorije određene podatke o tome šta su vidjeli i čuli u tvornici.
Kako god, u svakom slučaju mi ćemo biti upoznati sa tom naprednom tehnologijom samo u onolikoj mjeri, koliko nam ta ultra-napredna inteligencija dozvoli !
Činjenica je da kontrolu nad produktima te napredne tehnologije imaju upravo oni, koji danas vedre i oblače na našoj planeti, razni anđeli mira i rata, dobra i zla. Kada gledate kroz prizmu gore navedenog, moglo bi se zaključiti da su i skoro sve ostale svjetske teorije zavjere, kao i razna poznata proročanstva, uzročno posljedično vezani za gornji tekst.
Jedna od popularnih teorija zavjere je ona, koja govori da čovjek nikada nije sletio na Mjesec, odnosno da su neki dokumentarni materijali od tog događaja lažirani. Da nisam živi svjedok ovog neprirodno brzog tehnološkog razvoja i ja bih sasvim izvjesno sumnjao u vjerodostojnost programa „Apollo“. Ako je neko malo proučavao materijale vezane za razvoj tog svemirskog programa iz 60-ih godina prošlog stoljeća, mogao je uočiti gomilu kontroverznih stvari, uzrokovanih upravo jednom velikom tehnološkom zaostalošću u tom periodu. Gledano iz današnje perspektive, sve te pripreme za tako važnu misiju izgledale su, kao kada djeca na plaži prave kule od pijeska.
Računa se da je u taj projekat posredno i neposredno bilo uključeno oko 400.000 ljudi, uz naravno znanstveno najjače američke institucije tog vremena kao što je MIT (Massachusetts Institute of Technology). Iz dokumentarnih materijala jasno se može uočiti prilična tehnološka nemoć cijele te mašinerije. Od toga bih izdvojio primjer posebno interesantan za ovaj blog, oko problema pri izradi procesorske jedinice za upravljanje svemirskim modulima (AGC), konkretno kod izrade integrisanih kola za procesor (kasnije i samog softvera).
Robert Noyce |
Jack Kilby |
Odakle je došla ta tehnologija i znanje u ruke par ljudi, a sa druge strane najjača naučna institucija (MIT) u SAD, pored gomile najelitnijih stručnjaka i tadašnje najsavremenije tehnologije, nije mogla napraviti funkcionalne i pouzdane IC za prvi računar „od vrhunskog nacionalnog interesa“?
John Houbolt |
Odakle tom čovjeku toliko sigurnosti u ispravnost njegove teorije, pored gomile nepoznanica u vezi Mjeseca, kojih je bilo te 1961. godine? Na koji način je gospodin Houbolt uspio, da preko noći ubijedi svoje kolege u ispravnost njegove teorije?
Svi oni su dali u nekom ključnom momentu svoj znanstveni ili tehnološki doprinos. Pitanje je samo ko su (ili što su) ti pojedinci i odakle njima to znanje, bez kojeg bi misija leta ljudske posade na Mjesec bila osuđena na propast?
Danas smo svjedoci, da skoro 47 godina nakon tog velikog poduhvata, SAD trenutno nemaju svoju industriju, koja bi mogla napraviti pouzdane raketne motore za slične svemirske poduhvate. Sa druge strane, minijaturizacija mikroprocesora i dalje teče po planu odnosno po „Murovom zakonu“. Koji su to zapravo budući prioriteti te ultra-napredne inteligencije?
____________________________________________________________________________________________________
Nešto o tehnološkom razvoju
Šta je to zapravo tehnologija i tehnološki razvoj? Vrlo širok pojam, međutim pokušati ću to pojednostavniti koliko je moguće na jednom banalnom primjeru.
Desetinama godina se bavim obradom drveta i usavršio sam tehniku ručnog duboreza do visoke perfekcije. Da bih mogao realizovati svoje projekte, za to mi je potreban specifičan alat od kvalitetnog čelika, raznih oblika i veličina, a koji se nigdje ne proizvodi. Znači moram sam napraviti alat, ukoliko želim da se bavim ovim poslom i kako bih mogao dalje da napredujem. Da bih napravio taj alat, potrebna mi je „tehnologija“, odnosno ugaona brusilica, tocilo, još neki sitni alati, komadi kvalitetnog čelika, kao i „znanje“ kako da sve to upotrijebim. Da bi se došlo do te „tehnologije“ bilo je potrebno imati pozadinu, koja se sastoji od mnoštva izuma kao što su električna energija, elektromotori, tehnologija obrade metala i slično.
Može se zaključiti da je tehnološki razvoj jedan izuzetno dug i mukotrpan proces, kroz koji se stvara infrastruktura za slijedeće naprednije tehnologije.
Da li ste nekada pokušali izbušiti rupu promjera 2-3 mm u nekom materijalu uz pomoć npr. krampa ili pajsera? Ili jeste li pokušali popraviti mehanički ručni sat sa čekićem od pola kila i bravarskim kombinovanim kliještima? Naravno da niste, jer već u startu znate, da bi to bila nemoguća misija.
Nameće se logičan zaključak, da je za stvaranje nekog složenog tehničkog uređaja određene veličine, potrebna tehnologija koja je napravljena od mnoštva manjih i sofisticiranijih djelova nego sam budući tehnički proizvod.
Kada govorimo o mikroprocesorima, moram još jednom naglasiti, da se tu ne radi o nekakvim hemijskim spojevima, kod kojih nešto smućkate i onda sve samo dođe na svoje mjesto. Mikroprocesor je ekstremno složen tehnički uređaj, koji mora da zadovoljava vrlo stroge i precizne kriterijume.
Današnji najsavremeniji mikroprocesori imaju tranzistore veličine od 22 nanometra. U toku su ispitivanja tranzistora od jednog atoma fosfora, koji je veličine od 100 pikometara (0,1 nanometar). Drugim riječima, tehnologija koja se koristi u proizvodnji i ispitivanjima navedenih tranzistora trebala bi se bazirati na elementima koji su veličine subatomskih čestica!?!
I još jednom da vas podsjetim - u ovim tekstovima nije riječ o mašinama za proizvodnju mikroprocesora, već o tehnologiji uz pomoć koje su napravljene te iste mašine !
Cern, dio atomskog akceleratora |
Atomski akcelerator u Cernu smatra se najsloženijim tehničkim kompleksom na svijetu. Međutim činjenica je, da je taj cijeli kompleks jedna obična primitivna skalamerija, naspram tehnologije kojom su napravljeni današnji uređaji za proizvodnju mikroprocesora.
Taj kompleks, kao i svi drugi manji akceleratori takve vrste, služi isključivo kao svojevrsno nastavno sredstvo, pomoću kojeg bi vjerovatno trebalo shvatiti posljedice daljnje eventualno nepravilne upotrebe te tehnologije.
Možda se sad nađe neki pametnjaković, pa me počne ubjeđivati kako ja nemam pojma i kako je sve to proizvod nekakve kvantne mehanike ili nešto slično. Međutim, ako ja držim nešto materijalno u ruci (npr. smartfon), kao obično ljudsko biće očekujem da je to napravljeno isto tako sa nekim „materijalnim“ uređajem odnosno mašinom. Ovdje se ne radi o nekakvim kvantnim teorijama, već o sasvim konkretnim, opipljivim i vrlo funkcionalnim uređajima.
Ili mi možda stvarno živimo u nekakvom virtualnom svijetu, kao što to slikovito prikazuje film „Matrix“, ali još nismo svjesni toga.
____________________________________________________________________________________________________